“Mizantrop”, prema tekstu Žana Batista Poklena Molijera, dramaturgija Tijana Grumić, režija Jug Đorđević, Beogradsko dramsko pozorište
Polazeći od “Mizantropa” (1666), Molijerovog neobično tajnovitog, ambivalentnog komada maglovitih značenja, između tragedije i komedije, reditelj Jug Đorđević u saradnji sa dramaturškinjom Tijanom Grumić, krenuo je putem njegovog radikalnog tumačenja. Delo u kome se Molijer opet oštro razračunava sa društvenim lažima, pretvaranjem i prenemaganjem, pozerajom i snobizmom, tim predstave postavlja ponovo kao „pozorište u pozorištu“ (kao u njihovoj prethodnoj produkciji u BDP-u, „Kišne kapi na vrelom kamenju“).
Potreba za dekonstrukcijom ovog komada u stihu jeste razumljiva, imajući u vidu da je Molijerov poetski stil obrade radnje, kao i salonski kontekst njenog odvijanja, u određenoj meri danas anahron, zbog čega svakako traži neku vrstu približavanja savremenom gledaocu. Početak predstave, izvođenje prvog čina „Mizantropa“, ostvareno je u epohi, na pozornici koju određuju oslikane kulise, raskošan kostim, rascvetana muzika i teatralizovana igra glumaca (idejno rešenje scene i kostima Jug Đorđević, scenski pokret Damjan Kecojević, kompozitor Julija Kasteluči). Ljubinka Klarić u jednom nesvakidašnjem i zaista ubedljivom izdanju igra Alsesta, tmurnog osobenjaka, prezasićenog sveprisutnom podlošću i dvoličnošću. Izuzetno je uverljiva u ulozi muškarca, krutih i oštrih pokreta, zaronjenog u lični svet introspekcije, preispitivanja značenja odnosa između dobra i zla, istina i laži. Može se reći da je njen nastup, koji prolazi kroz različite transformacije, najvredniji deo predstave u celini. Izbor da glumica igra muškarca vrlo je intrigantan i opravdan, naročito imajući u vidu neuhvatljivost lika Alsesta, čija je složenost i enigmatičnost bila izvor debata u istoriji pozorišta. Likovi Filinta i Oronta, u ovom prvom delu su komički efektno teatralizovani, prešminkani su kao salonski klovnovi, i ozvučeni su mikrofonima (bubicama), koji još više naglašavaju teatralizam igre, otuđujući radnju i od njih samih.

Ovo prvo izvođenje prvog čina drame završava se “velikim praskom”, rušenjem dekora, skidanjem raskošnih kostima i perika, i direktnim obraćanjem glumice Ljubinke Klarić publici, koja nas uvlači u prostor dekonstrukcije nonšalantnim priznanjem da joj dotadašnja radnja nije jasna. Obraćanje publici zatim nastavlja i reditelj Jug Đorđević, putem mobilnog telefona. Slušamo njegov glas i “manifest” ovog izvođenja, koji otkriva rediteljeve osobene poglede na prirodu pozorišta, i osnovni cilj, pronalaženje i izražavanje istine na sceni. Predstava se zatim nastavlja drugim, istinitijim izvođenjem prvog čina, bez maske i kostima. Glumci govore u savremenom ruhu, oslobođenom od anahronog stiha, i njihova igra je u tom delu efektnija, direktnija, emotivnija. Ponavljaju se prizori Alsestovog izbegavanja ljudi, u maštovitijem, komičnijem, pa i u autentičnijem obliku, naročito u sceni kada se krije pod stolom, kao i u prizoru sa Orontom, gde mu Alsest brutalno iskreno otkriva mišljenje o njegovoj poeziji, šupljoj i pretencioznoj.
Tokom izvođenja ove dve verzije prvog čina, Đorđevićev koncept je izazvao pozitivne utiske, zbog zanimljive i dosledne dekonstrukcije značenja polaznog klasika. Nastavak predstave je zatim počeo sve više da kvari taj prvi doživljaj, zbog rasplinjavanja ideja, ali i često usiljenih i nategnutih glumačkih interpretacija. Već je naredna scena, program posvećen Selimeni, donela, u značenjskom i izvođačkom smislu, manje vredne lakrdijske prizore preteranog divljenja ovoj umišljenoj devojci, od strane različitih napirlitanih učesnika. Sa pojavom Selimene (Isidora Simijonović) koja koketno manipuliše svojom lepotom, radnja se sve više gubi, odlazeći u prostor „pozorišta u pozorištu“. Deo događaja se od tada odvija u montiranom šatoru (salonu), čiju unutrašnjost dobrim delom ne vidimo, dok slušamo mikorofonom ozvučene glasove glumaca, njihove rasprave o glumi i nastajanju predstave (u predstavi igraju i Marija Pikić, Ljubomir Bulajić, Amar Ćorović, Stojan Đorđević i Miloš Lazarov). Ovi prizori su često raštimovani, toliko da se scenska radnja već prilično udaljila od Molijera, što ne bi smetalo samo po sebi, da je opravdano, ali nije dovoljno. Fokus i smisao igre postaju sve nerazaznatljiviji, što glumci čak i eksplicitno kažu na sceni.
Ovi previše otegnuti prizori „pozorišta u pozorištu“ odveli su predstavu na stranputicu, šireći radnju u ne baš promišljenom pravcu, koji je nepotrebno razvukao trajanje na dva sata. Postupci dekonstrukcije, autoironije i autorefleksije nesporno jesu imali potencijala, ali je njihova realizacija mogla da bude mnogo zgusnutija, dramaturški uređenija i izvođački veštija.
Ana Tasić
Kritika je objavljena u Politici 19. septembra 2022. godine