“Pučina”, prema drami Branislava Nušića, adaptacija i režija Egon Savin, Jugoslovensko dramsko pozorište
Branislav Nušić u “Pučini”, građanskoj melodrami iz života Beograda sa početka dvadesetog veka, vodi tragičnu pripovest o neverstvu žene, raspadu braka, političkim ambicijama. Raniji kritičari ove drame su bili uglavnom saglasni u mišljenju da ona nema bitnijih vrednosti, da nije psihološki uverljiva, da je “sva u klišeima, bukvalna, plitka i bezvredna” (Slobodan Selenić), da u njoj “nema drame jer nema individualnosti likova” (Muharem Pervić). U njoj je najizazovnija zapravo polazna dramska situacija koja jeste intrigantna, pomalo apsurdna i groteskna. Radnja zatim otkriva nezasitost društvenih i političkih ambicija, jadan, snobovski poriv za napredovanjem koji suštinski ne obezbeđuje razvoj bića, već zadovoljava jalove želje za ličnim dokazivanjem. Nažalost, provokativnost osnovne situacije nije u drami raskošnije iskorišćena, nije razgranata ni produbljena, likovi su ostali veoma bledi, šematizovani.
Ova nemoć komada se odražava u predstavi reditelja Egona Savina koja je glumački časno izvedena, ali joj fali dramske i scenske snage i dubine, živosti i žara. Sloboda Mićalović psihološki uverljivo igra Jovanku, Vladimirovu suprugu koja se udala za njega zbog iskrene ljubavi, uprkos njegovom odsustvu profesionalnih apetita, odnosno inicijalnom neuspehu u pentranju po društvenoj lestvici, što je nju automatski ostavilo na dnu te lestvice, frustriranu i željnu priznanja. Zato je Jovanka odlučila da bude ljubavnica Ministra (Marko Baćović), što je njenom mužu obezbedilo postepeno napredovanje, a njoj rast ugleda. Nenad Jezdić takođe psihološki opipljivo igra Vladimira, koji će sa otkrivanjem brutalne istine o ženinom neverstvu postati istinski tužan, tragičan lik, žrtva Jovankinih društvenih apetita. Blagu komičnost na scenu unose epizodni likovi, naročito njihov stranački kolega, poltron Stanković, koga teatralizovano igra Bojan Dimitrijević. Gospođe Živkovićka (Cvijeta Mesić) i Nikolićka (Jovana Belović) su dve zlurade opajdare iz nekakvih odbora, predstavnice okruženja kojeg se Jovanka gnuša.

Ljubomir Bandović gradi lik Vladimirovog brata Jovana, Vesna Stanković njegove žene Marije, Goran Šušljik siromašnog, skrušenog i dotučenog činovnika Marka Uroševića, u strepnji za egzistenciju, dok je Bojan Lazarov doktor Ružić koji posvećeno brine za zdravlje Jovankine ćerke Olgice (Bogdana Obradović). Ovi nesporno izuzetni glumci nastupaju savesno, ali ostaju neiskorišćeni zbog skromne postavke njihovih likova u tekstu. Igra je u startu značenjski ograničena, jer nema mogućnosti da pređe na polje snažnije drame, pri čemu nisu traženi alternativni putevi njenog upečatljivijeg scenskog tumačenja. Takođe, nameće se misao da su ovi junaci bledi dramski odjeci Nušićevih sočnih likova iz komedija, “Gospođe ministarke” na primer. U idejnom smislu, Jovanka je donekle eho Živke ministarke, a Stanković Pere Pisara iz administrativnog odeljenja. Kada im se oduzme bujna, komična živopisnost, ne preostaje mnogo, samo nekakve ljušture, senke moćnih Nušićevih karaktera.
Kostimi su elegantni i funkcionalni (Lana Cvijanović), dok je izgled scene mogao takođe da bude razvijeniji. Fali dinamike na planu prostora, pozornice koja predstavlja sterilni dom Nedeljkovića.
Iako ne donosi istinsko dramsko uzbuđenje, predstava “Pučina” može da se prati sa interesovanjem, zbog predane igre glumaca i zanimljivosti osnovne situacije koja je danas prepoznatljiva, a postala je i prepoznatljivija dramaturškom adaptacijom originalnog Nušićevog komada. Ogledalo je opšteg sunovrata vrednosti, carovanja licemerja, pohlepe i korupcije.
Ana Tasić
Kritika je objavljena u Politici 20. aprila 2021. godine