67. Sterijino pozorje: “Usidrene”, koprodukcija Hrvatsko narodno kazalište Split, Gradsko dramsko kazalište “Gavela” i Hrvatsko narodno kazalište Zadar, “Izbiračica”, Narodno pozorište Subotica, “Ja sam ona koja nisam”, Zagrebačko kazalište mladih
Predstava “Usidrene”, nastala prema savremenom tekstu Elvisa Bošnjaka, trećem delu Dalmatinske trilogije, ispisuje usamljeničke živote žena na ostrvima, koji postaju i opštije metafore izolovanosti, usamljenosti i čamotinje. Protagonistkinja je Jakovica (Anja Šovagović Despot) koja sa dvoje dece više decenija čeka povratak muža sa morskih plovidbi. A Antonijev (Davor Jureško) dolazak potom postaje oblik društvenog prekoračenja, povod za pobunu protiv ženskih nesloboda, za nepristajanje na obmane. Bošnjakov tekst nosi liriku čekanja, čehovljevsko osećanje beznađa, poeziju sumornosti, i autentičnu atmosferu koju gradi govor na dijalektu. On nam je ponekada bio teško razumljiv, ali je istovremeno doneo jednu osobenu melodičnost, jer sklop takvih reči povremeno zvuči kao muzika. Režiji Anastasije Jankovske bi dobro došlo razgranatijeg vizuelnog i poetskog izraza koji bi slikovitije izneo elegičnost komada. Takođe nedostaje veštije, psihološki tananije igre glumaca, koja bi izrazila suptilnost osećanja i odnosa između likova. Zbog njihove oskudnosti i previše sporog ritma igre, praćenje ove skoro trosatne predstave se za mnoge gledaoce pretvorilo u borbu sa iskušenjem da se napusti gledalište Srpskog narodnog pozorišta.

Ni predstava “Izbiračica” nije izazvala mnogo pozitivniji utisak. Nastala na osnovu idejno tanušne komedije Koste Trifkovića (1872), koja ironično rastače srpsko građansko društvo druge polovine devetnaestog veka, u tumačenju rediteljke Ive Milošević, stilski jeste dosledno delo, izgrađeno na poetici apsurda. Likovi su oblikovani sa upadljivom stilizacijom, našminkani su kao lutke, kao klovnovi koji igraju (tragi)komedije društvenih konvencija. Oni infantilno cijuču i krevelje se, teatralno prikazujući blaziranost, pomodnost i prazninu duha. Radnja se zbiva na statičnoj sceni koja predstavlja pozornicu, ističući i tako teatralnost likova i radnje. No, ni ona nije baš vešto skrojena, deluje neugledno i jeftino.
Koncept predstave jeste jasan, i glumci su ga strpljivo ostvarili – od Minje Peković u ulozi Malčike, razmažene i kapriciozne devojke za udaju, preko Miloša Stankovića, kao oca Sokolovića, do najspretnije razigranog Igora Grekse, u ulozi Tošice, jednog od Malčikinih prosaca. Međutim, i njihovoj igri fali unutrašnjeg opravdanja, koje bi bilo spolja vidljivo; u odsustvu toga, nastupi su isuviše formalistički, larpurlartistički. Zbog toga, kao i zbog nemoći Trifkovićevog teksta, gledalac ubrzo biva zasićen prenaglašenošću izraza koji ostavlja glavni utisak o samodovoljnosti.
Treće veče 67. Sterijinog pozorja završilo se izvođenjem izuzetne predstave “Ja sam ona koja nisam”, nastale prema trodelnom tekstu izvanrednog hrvatskog pisca Mate Matišića. On se ubojito, eksplicitno, bez dlake na jeziku, i sa bespoštednim humorom razračunava sa savremenim društvom, za početak sa njegovom kriminalnom elitom. U centru pažnje i ove predstave su ženski likovi koji trpe nasilje, i koje zbog društvenih normi ne mogu da izađu iz senki muškaraca, iako su sposobnije i jače od njih. Multimedijalno, stilizovano, živo i ekspresivno vođena radnja reditelja Paola Mađelija, komički i trilerski sugestivno razmotava tri klupka, tri pripovesti o ženskoj hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i izborima izvan društveno poželjnih i prihvatljivih.

Glumci izvanredne energije i precizne izbrušenosti izraza razigravaju prizore iz našeg iščašenog sveta. Milivoj Beader energično i komički efektno igra mafijaša Jerkicu u prvoj i trećoj priči, delikatno ih povezujući, dok Doris Šarić Kukuljica, sitne i krhke pojave, predstavlja Komšinicu, nimalo krhkog duha, koja se odlučno suprostavlja bahatosti tog krimosa. U drugom delu je naročito markantna igra Frana Maškovića, kao ginekologa Mihovila, u vrtlogu nesporazuma zbog ubeđenja da ga žena vara.
Video radovi, između ostalog, otkrivaju crno-bele dokumentarističke snimke nasilja nad ženama, namećući značenje potiskivanih istina. U drugim prilikama, oni donose grube, trešerske ilustracije i animacije koje odgovarajuće odražavaju trešerski društveni krem, gangsteraj koji trguje ženskom seksualnošću, jednom od njihovih najprofitabilnijih roba. Radnju povremeno prati i glasna elektronska muzika, što se takođe može tumačiti kao funkcija isticanja telesnosti, društvene površnosti. Povremeno se uključuje i muzika koja se uživo izvodi, i u tom smislu je posebno delotvorna emotivna pesma Ruže (Lucija Šerbedžija), na kraju drugog dela. Ona neodoljivo obavija njen takođe upečatljivi lik, jednu od žena koja nije ona što je mogla biti, već je postala ona koja je morala postati.
Ana Tasić
Kritika je objavljena u Politici 2. juna 2022. godine