Lavina iskopanih sumnji

“64”, tekst Tena Štivičić, režija Alisa Stojanović, Atelje 212

Tekst “64” izuzetne dramske autorke iz Hrvatske Tene Štivičić, vredna je, vrcava i dovitljiva savremena drama koja se sa specifičnim humorom odnosi prema krupnim problemima našeg doba. Protagonisti su Eva i Danijel, bračni par koji ima problema sa začetkom deteta, zbog čega se podvrgavaju procesu veštačke oplodnje (ova predstava je zato tematski bliska ranijoj produkciji Ateljea 212, “Plodni dani”). Ta situacija pokreće druge bračne probleme kao lavinu, iskopava krize i sumnje, otkrivajući suštinsku nestabilnost i krhkost njihovog odnosa. Veoma živi i osobeni epizodni likovi, Evine majke Helene, Danijelovog oca Olivera, Evine prijateljice Bele, njihovog komšije Aleksa, bitno dopunjuju ovaj impresivni mozaik savremenog društva. On otvara i teme  generacijskih razdora, prava na individualizam i nekonvencionalne životne izbore, kao i korenitog uticaja novih medija i tehnologija, koji je drastično izmenio životne navike.

Rediteljka Alisa Stojanović ovaj komad na scenu Ateljea 212 smešta u neobično stilizovanoj formi. Savremeno obučene likove pozicionira na golu kosu padinu, na kojoj oni pokušavaju da se održe, sa znatno većim naporima nego da su na ravnoj pozornici (scenograf Darko Nedeljković, kostimograf Jelisaveta Tatić Čuturilo). Teže se uz nju pentraju i spuštaju, povremeno teturajući i posrćući, što se može shvatiti kao simbolički izraz njihove žustre borbe sa izazovima života. Takođe, u pogledu specifičnih rediteljskih rešenja, upadljiva je odluka da likovi često komuniciraju bez direktnog međusobnog kontakta. Oni gledaju napred, ne obraćajući se jedni drugima direktnim pogledom, već posmatraju daljinu, prazninu. To se takođe može shvatiti simbolički, kao znak njihovog odsustva bliskosti, esencijalnog nerazumevanja, otuđenja, samoće. Iako su u bračnoj zajednici (ili baš zato), njihova usamljenost je tragično preplavljujuća.

Glumci ubedljivo i posvećeno oživljavaju likove, nasukane u brodolomu sopstvenih života. Hana Selimović je izvanredna u ulozi Eve, rigidne, stroge i zahtevne supruge koja vodi glavnu reč u braku, kao da je upravnica zatvora, nemilosrdna u sprovođenju vojničke discipline. Miloš Timotijević takođe veoma uverljivo igra Danijela, njenog popustljivog muža, gotovo uvek spremnog da joj udovolji. Dokaz za postojanje njegovog skrivanog i potiskivanog nezadovoljstva i nemoći u tom braku, Eva slučajno otkriva na njegovom Ajpodu, pronalazeći Danijelovu virtuelnu intimnu vezu sa Lunom, kojoj ispoveda najdublje misli i želje. U predstavi je scena Evinog otkrivanja tajnog dopisivanja ostvarena u vizuelno zanimljivom, psihodeličnom obliku, gde Lunu predstavlja bogato kostimirana, teatralizovana, nadrealna pojava materijalizovanog avatara (Denis Murić) (koreografija Jelena Bulatović, kompozitor Ivan Brkljačić). Eva, sa njene strane, potrebu za uzbuđenjem i zavođenjem zadovoljava u susretima sa zgodnim komšijom Aleksom (Ivan Jevtović), potvrđujući obostrano nezadovoljstvo.

foto Boško Đorđević – Atelje 212

Jelena Đokić je takođe izuzetno ubedljiva u ulozi Bele, nepokolebljivo samouverene singl žene koja dokazuje da itekako ima sreće u slobodi, u svesnom odbijanju da se uplovi u bračnu luku. Vladica Milosavljević igra Evinu majku Helenu, koja je podrška u ćerkinim nesigurnostima, uprkos njihovim različitim pogledima na svet, što je slučaj i sa Oliverom, Danijelovim ocem (Branislav Zeremski). U ansamblu je i Vladislav Mihailović, u ulozi praktičnog i profesionalnog Doktora koji prati Evu tokom neprijatnog procesa pokušavanja da zatrudni.     

Sa sigurnošću se može reći da je Atelje 212 dobio novu hit predstavu, koju će publika rado ići da gleda, zbog tematike u kojoj se svi na neki način ogledamo, inteligentnih zapažanja o savremenim porodičnim i prijateljskim odnosima, britkog humora koji ih obavija, i upadljivo vredne igre glumaca. U predstavi “64” se svi pronalazimo jer je ona prostor koji otvoreno i iskreno ispituje smisao puta kojim idemo, zabluda i grešaka koje pravimo, kao i snagu naših slabosti, bez kojih ne bismo bili to što jesmo.

Ana Tasić

Kritika je objavljena u Politici 16. maja 2021. godine

Leave a comment